Uspavana kisa
srijeda, 18.02.2009.
"Hodnik života tjesan je i nizak,te mala i matora djeca lako prolaze kroz njega. Veliki duhovi teško se provlače; te obično izrazbijani,krvavi i ranjavi dospiju do groba da se u njemu odmore. "(Bozidar Knezević)
četvrtak, 01.01.2009.
Sreća
Kroz prašinu uzavrelih misli čujem da dozivaš moje ime.Nježno tiho,jezovito.
Kroz noć što zavejaše je gusti nanosi prvog snijega,u daljini prekrivenom bjelinom,vidim odraz tvog lika.Ne,to nisi ti,to je duh slobode,željan ljubavi.Ne to nisi ti,to ne možeš biti ti.i si tamo,daleko u tuđini,izložen kiši olova.Ti si tamo,negdje,gdje ljubav nije prispjela.Slane suze kvase list papira koji lagano vihori na vjetru što ulazi kroz odškrinut prozor.Po ko zna koji put čitam neravne retke:"Čekaj me draga,još samo malo" Nervnozno hodam gore dolje,vadim cigaretu i drhtavom rukom je palim,Uvlačim dim duboko u sebe,kao da udišem njegov miris.Zašto?Pitam se zašto?Slike kao lavina prolijeću ispred očiju,koje tren postanu mutne,tren se bistre.
Nejasno i sasvim neželjeno klonula sam u san,koji ne znam ni koliko je trajao.
"Probudi se,probusi se"-čuh nježni glas Melinde.Pomislivši na najgore brzo se trgnuh,a ona vidje strah u mojim očima te mi uputi blagi smješak podrške.
"Dobila si još jedno pismo".reče tiho,te mi pruži pomalo izgužvanu kovertu u ruke.One nevoljno počeše drhtati,dok su,gotovo neuspješno pokušavale otvoriti kovertu.Melinda me pomilova po kosi,te izađe iz sobe.Bojala sam se najgoreg,Knedla u grlu je rasla i rasla,te na kraju,erupcija suza.Pokušah se smirit,no bezuspješno.Konačno otvorih kovertu,koja je već bila nakvašena suzama.Izvadih pismo.Bilo je dugo,kao nikada do sad,.Na tren sklopih oči.Kad ih ponovno otvorih bih spremna na sve.
"Draga"-nakon prve riječi,srce je počelo neumorno tući,toliko jako,da pomislih da ću izgubiti dah.."Živ je,živ je"-vikala sam. Nakon nekoliko trenutaka neizmjerne sreće,vtarih se čitanju.
"Danas..ah draga moja,danas kao nikada osjetih milinu što sam čovijek.
Danas shvatit da za ovo vrijedi i umrijeti.
"Među ruševinama izgorilih zgrada,slučajno prolazeći,začuh molitvu i dječiji jecaj.U isto vrijeme neprijatelji nastaviše sa zračnim napadima i vriska ostalih zagluši njihove glasove.No ne pokoleba me i potrčah prema ruševini.Počeh kopati i dozivati,no ništa,sada ništa ne čujem.Pomislih kako možda misle da sam neprijatelj.Dozivao sam i dozivao,ali ništa.Panika me lagano počela hvatati,pa sam golim rukama skidao kamenje i polomnjeno staklo.Nakon nekoliko minuta,spazih krvave mrlje na kamenju koje sam vadio.Srce je nenormalno udaralo kada ispod ogromnog kamena vidjeh krvavo,malo dijete.Glasić jedva čujan,no ipak čujan.Do njega,ruka koja je grčevito pokušava da ga dohvati-ruka njegove majke.Sa dobivenom snagom niodkuda,nastavih mahnito razgrtati kamenje ,dok iz sveg glasa dozivah upomoć.Nekoliko minuta kasnije ,bili su otkopani ispod teških ruševina,a i medicinska pomoć je stigla.Umorni pogled zahvalnosti,bez ijedne prozborene riječi,bio mi je dovaljan.Draga,neka i tebi bude.Nemoj plakati,nemoj misliti.Živi,i pomaži ljudima oko sebe"-čitala sam i u svakom slovu osjetila njegov duh,no suze su ,ponovno neumorne se slijevale niz lice.Pokušah ik zaustavit,i samnogo napora uspjeh.Čak se i nasmješih,dok je srce,protiv moje volje,igralo od zadovoljstva.Zapalih cigaretu,i kovertu spremih u ladicu.Vjetar zapuha jače i njegov jek opet mi liči na njegov glas.Priđoh prozru.Vrijeme je divljalo.
U mećavi,u daljini prekrivenoj bjelinom,kao da vidjeh njegov lik.Duh slobode.Možda je mrtav.Možda.Ako jeste,onda znam gdje je sada.
ponedjeljak, 06.10.2008.
Samo naša,ljubičasta ljubav..
Osluškujem kapi kiše dok mokrim tragom ostavljaju stihove po oluku stare,tople kuće,Ljubičaste nijane,pomiješane sa jesenjim lišćem plove mislima noseći miris tvoje kose,snene razbarušene na postelji svilenoj i zgužvanoj.U ušima mi odjekuje naš smijeh,dok se jesenjim žutim bojama gađamo u parku naše mladosti.Ah,da si tu..
Sjećas li se boje one jeseni,kada si mi ljubičasti san u kose zamrsio,opijen požudom i slatkom tajnom,što neki,ljubav zovu.Da dragi,ova jesen je nevjerovatno ista..Možda zato što se,još uvijek volimo,možda zato što je svaka jesen romantično snena,u očima povučenih ljudi,koji uživaju u beskrajnim sitnicama.
Voljela bih,da opet,bacamo lišće ka suncu kasnom,da poljupci odjekuju klupama praznim,punivši ih ljubavlju,za parove nove.Znam da hoćemo,znam da želimo...znam da ljubav je ništa,naspram tvojih koraka...naspram tebe...naspram nas...
Ja te doista volim...
ponedjeljak, 29.09.2008.
Tajna..ili san...svejedno je..
Sanjala sam..Sanjala sam noćas kako miris behara uništava svaki bol,kako liječi svaku laž urezanu na kori usamljena srca.Sanjala sam kako ožiljak isčezava u ritmu koraka kroz maglovitu noć.Znala sam..Prije bih rekla-slutila sam-da to je on.Ne, nije u sebi nosio strast,ni želju za toplom,zgužvanom posteljom.Nije vjerovao da postoji,jer nije ni postojao.Nisam ni ja vjerovala,u postojanje.Rekli bi neki Platonska ljubav.No znali smo da nije.Ljubav?Ko kaze da je uopste u crvenim ruzama nosio ljubav?Zar mora sve lijepo biti zapravo ljubav?
Nosio je postojanje nevidljiva svijeta.Ključ za ulazak u tminu gotičkog dvorca,i vrelu,posljednju suzu iz djetinjstva.
Ne,nisu mi vjerovali.Mislili su da je laž,da umjetnost nikada ne proizilazi iz zdravog uma.Govorila sam.Obećavala.Trudila se.No na kraju sam ušutjela.
Vrijedi li zapravo,riječ.Za pogrešne ljude,umrla sam davno.
Sanjala sam..sanjala sam noćas kako otkriva mi tajnu.On,muskarac napravljen iskljucivo iz snova.On,magična silueta ponosne strasti.On,koji želi nešto da mi kaže.
I te oči,nepostojeće,nevidljive a tako jake.I taj šapat,nerazumljiv,tužan i beskrajno sjetan
Kakvu mi poruku nosiš?
Vrijeme je za novi san.Puštene kose,sa ružom u ruci predajem se noći.
srijeda, 24.09.2008.
Tren
Bilo joj je doista neugodno.Vec tri mjeseca staža,a ipak je uspjela pogriješiti dozu.Ni sama nije znala,zbog čega se gore osjećala,zbog glasnih povika grlate i graciozne sestre Jadranke,ili zbog same spoznaje svoje greške.Uporno se pokusavala opravdati,ali isuviše je bila svjesna pogreške,te je na kraju odustala.
"Ti mladi..izgubljeni,ne shvataju ozbiljnost ovog posla"-gunđala je sestra Jadranka dok je ljutitim pokretima ruke navlačila lijek u špricu.
Bolile su je Jadrankine riječi,jer voljela je posao kojim se bavila,a još se više radovala skorom saznanju da će već slijedeće godine ispuniti svoj san-upisati medicinski fakultet.U trenu pomisli kako bi tada rado ona gunđala na Jadranku,no brzo se pribra shvativši da je ipak sestra Jadranka jedno veliko,plemenito srce.
No tada,na vratima sestrinske sobe pojavi se neko koga prvi put vidje.
"Sve je uredu?"-upitao je ljubaznim mekim tonom,u kojem su plesale note neopisive privlačnosti.Miris blagog parfema lagno doluta do njene kose.
Sestra Jadranka se uspravi,te se okrenu prema njemu
"Da doktore,sve je uredu,osim sto nista ne valja"-suhoparnim tonom će ona,a on se lagano nasmijesi.
Ni sama ne znajuci kako,i kuda nestade sestra Jadranka,nasla se sama u sobi sa njim. Bio je to tren,samo tren.Nista vise osim trena.Nije bilo riječi,nije bilo pogleda.Samo tišina koja je svirala cudnu i nepojmljivu muziku.Sjetila se,u trenutku isključene svijesti ipak se sjetila.Kroz glavu joj prođoše vragolasti smješci učenica sa prakse,tihi šapati : "Zar nije poseban?" Sjeti se razgovora u bolničkoj kantini,njenih neudatih kolegica koje patiše za zgodnim tijelom i vatrenim srcem."Kad bi bila samo jedna noć"
No,ona ga nije vidjela.Ona ga je osjećala.Znala ga je,znala je odnekud te tamne oči boje grijeha.Misli su postale teške,neprihvatljive.
Već naredne sekunde,bez riječi,bez bilo kakvog putokaza,ona osjeti miris strasnih usana na svojim.I tu je bio kraj. Napustio je sestrinsku sobu.
Zbunjena i prognana od stvarnosti,stajala je,u kutu male sobe sa zagušljivim mirisom lijekova.Glasne automobilske trube rasjeraše joj zbunjenost.Shvati da je to njen dragi.njen princ,njen Vitez.Cim ga je ugledala u odijelu sa prva njihova sastanka,znala je da se prsten krije u
džepu crna kaputa.
I ponekad,i sad,u noći punoj košmara,pita se,ko li je muskarac tamne kose i snenih očiju,u kojem nije vidjela "zgodna muškarca",već tužna čovjeka.
ponedjeljak, 22.09.2008.
Sve mi noćas miriše,na rumenu jesen..
Oblaci pjevaju o prošlim danima,o onim mokrim i hladnim januarskim ulicama,one godine,kad si mi,prvi put dotakao ruku.Bilo je hladno,sjećam se,imao si onu crnu kožnu jaknu,koju ponekad i sad obućeš,zbog toplote,ili sjećanja,ne znam.Vjetar je nosio pahulje u crnu,razbarušenu kosu,dok su valovi toplih osjećaja plivali to tada,porculasnskom dušom.
Sada,dok kiša upućuje misli,ka još jednoj zajedničkoj zimi,pitam se,koliko sam zapravo dobra,za tvoje snene,tamne oči?Ima li u meni netaknute prirode,samo za tvoje,lagane misli?
Sve mi noćas miriše,na rumenu jesen,i slutim da ćeš opet nositi pahulje u kosi,opet se smijati,dok hladnoću ruši toplota naše ljubavi.Znam da si tu,i znam da me voliš,ali oprosti,misli su ponekad jače od želje,ponekad se pitam,da li vrijedim?
